Široko je rasprostranjeno mišljenje da gluvoća predstavlja potpuno odsustvo sluha, a slepoća potpuno odsustvo vida. Dakle, slepi ljudi žive u svetu večne tame, a gluvi u svetu konstantne tišine. Međutim, situacija ipak nije tako jednostavna.
Stepen oštećenja sluha i vida može varirati od osobe do osobe, a da se ona i dalje smatra legalno slepom ili gluvom. Postoji i čitava kategorija nagluvih i slabovidih osoba, kojima ovo stanje može značajno uticati na kvalitet života, ili se može pogoršati u slučaju da pacijent na vreme ne dobije adekvatnu medicinsku pomoć.
Jasno je da na pitanje nije moguće dati jednostavan odgovor, pa ostaje da detaljnije istražimo šta to slepe osobe mogu da vide i gluve da čuju, ako to nisu potpuni mrak i beskrajna tišina.
Šta slepi ljudi vide?
Slepilo je poremećaj koji podrazumeva potpunu ili delimičnu nemogućnost vizuelne percepcije i to u meri koja nije rešiva upotrebom uobičajenih pomoćnih sredstava, poput naočara ili sočiva. Dakle, termin “slepilo” se ne koristi samo za slučaj apsolutnog gubitka vida. Slepilo nije “sve ili ništa” stanje i smatra se da je samo 15% legalno slepih osoba zaista potpuno slepo.
Šta će i koliko jasno osoba moći da vidi zavisi pre svega od stepena oštećenja vida, kao i lokacije oštećenja. Osoba će možda biti u stanju da razlikuje svetlost od tame, ili čak i boju i oblike objekata, ali vid nije dovoljno jasan da bi mogla nesmetano funkcionisati u spoljašnjem svetu. Pojedine osobe koje su legalno slepe mogu prepoznavati lica i ulične znakove, ali se ne mogu dovoljno osloniti na svoj vid da bi samostalno obavljale svakodnevne obaveze. Vid može biti zamagljen, a postoji i mogućnost pojave “slepe tačke”, što znači da osoba uopšte ne percipira jedan deo svog vidnog polja. Sve navedeno će uticati na to šta slepa osoba može da vidi.
Legalno slepe osobe ponekad vremenom izoštre druga čula, pa se više oslanjaju na zvukove ili vibracije iz okoline. Važno je znati da to nije slučaj kod svih slepih osoba. Slepe osobe se često suočavaju s problemima sa spavanjem, posebno ako nemaju sposobnost da razlikuju svetlost od mraka. Istraživanja pokazuju da slepe osobe imaju noćne more čak 4 puta češće nego osobe kojima je očuvan vid! Studija iz 2009. godine je otkrila zanimljivost: delove mozga koje osoba s normalnim vidom koristi za procesuiranje vizuelnih informacija, slepe osobe često koriste za procesuiranje drugih inputa.
Šta gluvi ljudi čuju?
Gluvoća predstavlja poremećaj koji se ogleda u delimičnoj ili potpunoj nemogućnosti slušnog sistema da prenosi nadražaje. Poput slepila, gluvoća može biti uzrokovana naslednim faktorima, rezultat povrede ili raznih oboljenja i može pogoditi jedno ili oba uva. Prema dostupnim podacima, samo 10% gluvih roditelja dobija gluvu decu, dok čak 60% gluvih osoba ne zna tačan uzrok nastanka gluvoće. Opet poput slepila, osoba ne mora biti potpuno lišena sluha da bi pripadala kategoriji legalno gluvih. Gluvoća se dijagnostikuje kada osoba ne može da čuje 25 decibela barem na jednom uvu. Nagluve osobe su one koje imaju oštećenje sluha od 40 do 80 decibela. To bi značilo da legalno gluva osoba može biti u stanju da čuje lavež pasa, prolazak aviona, bučnu i prometnu ulicu… Šta će i koliko osoba s oštećenjem sluha čuti, zavisi od stepena i vrste oštećenja. Možda će vas iznenaditi činjenica da jaka buka može smetati gluvim ljudima podjednako kao onima s očuvanim sluhom.
Iako ljudi uglavnom podrazumevaju da će gluva osoba koristiti znakovni jezik, kod mnogih to nije slučaj. Gluva osoba će se možda pre oslanjati na čitanje s usana, a nekima je sluh dovoljno očuvan da mogu procesuirati govor ako im se osoba obraća gledajući ih u lice, odgovarajućom brzinom i glasnoćom (to, naravno, ne znači da bi trebalo vikati na gluvu osobu u pokušaju da nas bolje razume). U većini slučajeva će osoba s oštećenim sluhom sama napomenuti na koji način joj se najbolje obraćati. Takođe, ljudi često zaključuju da su gluve osobe ujedno i neme, posebno ako im je sluh oštećen od rođenja. Među gluvim osobama ima onih koje su razvile veštinu govora i komunikacije i to na zavidnom nivou!
Iako deluje nemoguće, postoje gluve osobe koje uživaju u muzici. To su, u većini slučajeva, osobe kojima je bar delimično očuvan sluh i koje koriste slušne aparate kako bi bile u stanju da više uživaju u melodiji. Slušni aparati ne mogu preneti kompletnu auditornu sliku, ali prenose stimuluse na svojstven način. Iako je tehnologija značajno napredovala poslednjih decenija, slušni aparati nažalost i dalje ne mogu povratiti izgubljen sluh, ali mogu znatno doprineti boljem razumevanju govora, unaprediti jasnoću i čistinu zvuka, pomoći u lokalizaciji zvuka i umanjiti ili eliminisati efekat tinitusa. Osobe koje koriste slušne aparate prijavljuju i smanjenje napora i umora prilikom slušanja. Pored zvukova, gluvim osobama često prijaju i vibracije koje muzika proizvodi (posebno ako je melodija puna basova).
Zaključujemo da gluvi ljudi ipak ne moraju živeti u potpunoj tišini, a slepi u potpunoj tami. U pitanju je čitav spektar stepena oštećenja i zato bi, pre početka komunikacije, trebalo utvrditi šta toj osobi najviše odgovara i na koji način želi da joj se obraćamo. Često smo skloni da, bez svesne namere, zanemarimo ili podcenimo sposobnosti osoba iz našeg okruženja, koje nose etiketu gluve ili slepe osobe.